2010. godine, nakon deset godina neovisnog kustosa, Raphael Chikukwa imenovan je glavnim kustosom u Nacionalnoj galeriji Zimbabvea. Od šezdesetih godina prošlog vijeka državu su pogodile ekonomske borbe, međunarodne sankcije, politička nestabilnost i sporadično regionalno nasilje. Chikukwa je igrao vitalnu ulogu u jačanju umjetničke scene u zemlji kroz vrijeme oskudnog financiranja i dugotrajne negativne percepcije dijelova međunarodne arene.
Raphael Chikukwa kurirao je, organizirao i govorio u brojnim galerijama, projektima i simpozijima širom svijeta, a danas s nama razgovara o nastupu Zimbabvea na Venecijanskom bijenalu, problemima s kojima se suočavaju afričke galerije, terminu 'Shona' kao kolonijalnoj relikviji i novom umjetnici na koje bismo trebali paziti.
Jedan od vaših osobnih istraživačkih projekata uključio vas je u putovanje kroz Zambiju, Tanzaniju i Zimbabve u potrazi za veteranima Drugog svjetskog rata. Mnogi od tih ljudi borili su se i stradali za Britaniju, ali nakon rata, preostalo je da se vrate u svoje domovine s vrlo malo načina na ime odštete ili podrške. Možete li nam reći nešto o ovom projektu?
Projekt je nosio naslov Afrikanski heroji, a potaknuo ga je moj posjet Manchesteru tijekom Igre Commonwealtha 2001. godine, gdje sam kurirao izložbu zimbabvejske umjetnosti. Posjetio sam carski ratni muzej sjever gdje je bila izložena izložba koja je slavila doprinos zemalja Commonwealtha tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata. Šokiran sam kad sam vidio da afrički doprinos nije prikazan. Kao sin jednog od muškaraca koji su se borili u Drugom svjetskom ratu, prišao sam kustosu za obrazovanje, Rupertu Gazeu. Rekao sam Rupertu koliko sam nesretan i 2004. godine u umjetničkoj galeriji Manchester City-a kurirao sam izložbu pod nazivom "Vizije Zimbabvea". Rupert i ja nastavili smo raspravu. Dok sam bio u Manchesteru, ponovno sam pokucao u carskom ratnom muzeju Sjever i predao dokument o projektu. Dali su mi financiranje istraživanja. Najvažnije je da su sve priče moga oca nadahnule. Pričao nam je o svom životu u Burmi i Japanu tijekom Drugog svjetskog rata, boreći se za Carstvo.
Zimbabve je očito pretrpio neka nemirna razdoblja u posljednjih pedeset godina. Koje su najveće prepreke usred ovih nevolja s kojima se suočavaju nacionalna galerija i zimbabvejska javna umjetnost?
Kao i mnogi drugi muzeji i galerije na afričkom kontinentu, financiranje je naš najveći izazov. Mnogo godina prije gospodarskih izazova galerija je dobivala korporativna sredstva. To financiranje više nije dostupno. Nadam se da će naše vlade i korporacije shvatiti potrebu za podrškom umjetnosti, posebno muzejima i galerijama, jer budućnost ovih institucija naslijeđena od kolonijalnih vlada ovisi o održavanju i podršci. Nedavno sam predstavio rad pod naslovom: 'Kakva je budućnost muzeja u Africi?' To ostaje pitanje od milijun dolara danas kada pokušavamo definirati tko smo i razmatramo potrebu da kulturni sektor educira naše političare. Uz postojeću infrastrukturu bolje ih je održavati nego graditi novu jer su mnogi muzeji u Africi na odjelu intenzivne njege. Nacionalna galerija Zimbabvea ima veliku sreću što smo financiranjem našeg norveškog veleposlanstva uspjeli izvršiti velike popravke krova. Ovaj projekt vrijedio je više od pola milijuna američkih dolara i vrlo smo zahvalni na podršci.
Vaša država je 2011. godine nastupila na prestižnom 54. Venecijanskom bijenalu. Prije događaja, za koji ste glumili voditelj emisije Paviljona u Zimbabveu, rekli ste: 'Zimbabve je postao Zona tišine s malim pristupom platformama razmjene putem kojih može komunicirati
, zimbabvejski paviljon na Venecijanskom bijenalu razbiti će tišinu. ' Kakve je koristi uživala zimbabvejska umjetnička scena nakon početnog izlaganja u Veneciji ?Zimbabve prolazi kroz vrlo teško razdoblje i potreba za izgradnjom slika bila je nešto što smo svi znali da je važno za zemlju i za umjetničku praksu u cjelini. Ne znači da su sva vrata bila zatvorena, ali bilo je više od petnaest godina vrlo malo umjetnika koji su se pojavljivali na međunarodnim platformama zbog političke i ekonomske situacije u zemlji.
Danas slavimo veliki ponovni ulazak Zimbabvea u međunarodnu arenu; naši umjetnici blistaju na velikim izložbama na način koji podsjeća na razdoblje 1950-ih i 1980-ih. Više nismo putnici na vlastitom brodu. Ideja da ispričamo vlastitu priču bila je vrlo živa u paviljonu Zimbabvea od samog početka. Ovo je zimbabvejska inicijativa. Na 55. Venecijanskom bijenalu 2013., naš paviljon prodao je mnoga djela tri umjetnika u nastajanju: Portia Zvavahera, Michele Mathisonand Virginia Chihota. Njihovi su radovi u rukama međunarodnih kolekcionara umjetnina. Dvije žene nastavile su osvajati nagrade nakon nastupa na 55. Venecijanskom bijenalu. Portia Zvavahera nedavno je osvojila nagradu Johannesburg Art Fair, a sada je predstavlja u galeriji Michael Stevenson u Južnoj Africi. Virginia Chihota sada predstavlja Tiwani Gallery u Velikoj Britaniji. Riječ je o umjetnicima koji ne bi dobili priliku da se pokažu na međunarodnoj platformi da im Venecijanski bijenale nije pružio tu mogućnost.
Izložba Zimbabvea na Bijenalu 2011. bila je naslovljena "Vidjeti sebe". Mislite li da se zimbabvejska vizualna umjetnost, dok ste radili u sektoru, bavila pokušajem 'vidjeti', otkriti ili možda konstruirati osjećaj za nacionalni identitet ili nacionalni karakter?
Zimbabve je prošao kroz mnoge promjene od smrti kolonijalnog umjetničkog obrazovanja; neovisnost je donijela nove slike i novu literaturu koja u kolonijalno doba nije bila dopuštena u zemlji. Otvorile su se nove umjetničke škole, mnogi umjetnici postali su globalni građani jer skaču iz jednog velikog grada u drugi i to utječe na njihovu umjetnost.
Bilo bi naivno misliti da u našoj umjetnosti postoji nacionalni identitet. Jedini nacionalni lik je zimbabveska skulptura, ili kako bi je zapadni učenjaci željeli nazvati, skulptura Shona. Izraz Shona konstrukt je Frank McEwen [britanski umjetnik, učitelj i upravitelj muzeja - pomogao je pri dovršenju Nacionalne galerije Zimbabve 1957]. U Zimbabveu ne postoji nešto poput Shona, ovo je kolonijalni pojam koji ljude stavlja u jednu kutiju. Neki od ovih kipara su malavijskog podrijetla, zambijanskog porijekla, angolanskog, porijekla iz Mozambika, a neki su čak i Ndebele; a da ne bude isprika, nazvati ih Shona Sculptors uvredom. Umjetnost je umjetnost; nije važno odakle dolazi, to je medij izražavanja.
Jedan od umjetnika veterana Zimbabvea Tapfuma Gutsa jednom je rekao: „Ne bih volio da se moja umjetnost uzima kao Shona. Nije. Prvo, pripada Afrikancima. Ali izvan toga je i međunarodna - vrsta simbola koje koristim govori o osnovnim ljudskim emocijama, osnovnim odnosima, univerzalnoj ljubavi i razumijevanju."
Na simpoziju "Kuriranje u Africi" Tate Britanije 2010. govorili ste o potrebi da Nacionalna galerija Zimbabvea kontaktira lokalne zajednice kao i međunarodne partnere. Koliko ste se tijekom mandata obnašali kao glavni kustos, koliko je uspjela galerija u povezivanju sa zimbabvejskom javnošću? Mislite li da su se stavovi javnosti prema umjetnosti promijenili u Zimbabveu u zadnjih trideset godina?
Naša galerija uspješno je djelovala s međunarodnim partnerima. To se može vidjeti kroz projekte koje smo radili - prvi i drugi Zimbabve paviljon, velika obnova galerije, trenutni projekt Košarica II na kojem surađujemo s EUNIC klasterom u Zimbabveu i surađujemo s Christine Eyene - spomenuti, ali nekoliko njih. S lokalnom zajednicom imamo još puno toga za napraviti, ali nadamo se. Nova inicijativa vlade da osigura da bi zimbabvejska umjetnost trebala obući sve zimbabvejske vladine zgrade i urede potaknut će cijenjenje umjetnosti od strane naših ljudi i mi se i dalje nadamo.
Napokon, naši čitatelji uvijek traže nove talente koje treba otkriti. Možete li nam dati imena nekih nadolazećih umjetnika koji rade u Zimbabveu, a koji su vam posebno uzbudljivi?
Neka od imena koja padaju na pamet su: Tafadzwa Gwetai, Masimba Hwati, Richard Mudariki, Admire Kamudzengerere, Gareth Nyandoro, Dana Whabira, Moffart Takadiwa, Isrieal Isrieal, Dan Halter, Gerald Machona i Kudzai Chiurai sa sjedištem u Južnoj Africi za mnogo godina. Kudzai se vratio u Zimbabve prije godinu dana i uvijek je sjajno vratiti umjetnike u zemlju. Nadam se da će se više umjetnika koji rade i vježbaju izvan Zimbabvea vratiti, ali radeći izvan Zimbabvea nastavljaju letjeti zimbabvejskom zastavom.
Autor Roba Yatesa
