Miroslav Krleža, koji se u svojoj domovini smatra najvećim hrvatskim piscem 20. stoljeća i vodećim likom balkanske književnosti, u svojoj domovini poznat je kao modernistička književna ikona usporedo s Joyceom ili Proustom. Njegovi radovi evociraju književnu avangardu s početka 20. stoljeća, istovremeno istražujući zbrku nacionalnih identiteta koji su obilježili Jugoslaviju u tom razdoblju.
Kao i toliko ranih modernističkih pisaca i umjetnika, život i djelo Miroslava Krleže oblikovan je jezivim nasiljem iz Prvog svjetskog rata, Krleža se rodio u Zagrebu 1893. godine, u tadašnjem dijelu Austro-Ugarskog Carstva, i proveo veći dio svog ranog život u vojnim školama, prije nego što je konačno služio u austrougarskoj vojsci. U ranoj manifestaciji političkog previranja koje će definirati njegov kasniji život, prešao je u srpsku vojsku, gdje je bio izdajica i primoran se vratiti u austro-ugarsku vojsku, njegov poraz je kažnjen i srušen na čin zajedničkog vojnika. Ova picaresque priča bila je smrtonosno ozbiljna za Krležu, jer je njegova democija značila da je poslan na frontove nakon izbijanja Prvog svjetskog rata, gdje je iz prve ruke iskusio užas i zbunjenost koji su obilježili ovaj sukob.
Krležina rana književna nastojanja bila su čvrsto u idealističkom i romantičarskom duhu, ali poput njegovih političkih ideala, oni su nepovratno izmijenjeni njegovim ratnim iskustvom. Iz rata se vratio predan pacifist i marksist, potaknut sukobom i političkim kaosom u vjeru u socijalizam. Sukob je tako preobrazio njegovu političku i umjetničku koncepciju svijeta i katalizirao Krležu u stvaranju politički angažirane literature koja bi definirala njegovu karijeru. Bio je svjedok Austro-Ugarskog Carstva i formiranje države Jugoslavije i vraćao bi se istraživati političke posljedice ovog pada nekoliko puta tijekom svoje karijere, dok bi održavao nelagodan i ponekad neprijateljski odnos sa socijalistički ideali Tita i jugoslavenskih komunista. Unatoč svom marksizmu, Krleža se čvrsto protivio despotizmu staljinizma i kulturološkoj i umjetničkoj represiji koja je pošla za rukom takvom autokratskom vodstvu, i stoga je izazvao rukovodstvo Komunističke partije u Jugoslaviji da ponudi drugi model socijalizma, onaj koji je cijenio kulturne i umjetnički izraz.
Kip Miroslava Krleže © Flammard / WikiCommons
Krleža je proveo veći dio međuratnih godina, podstičući političke i kulturne promjene na Balkanu, izbjegavajući pritom pažnje represivnih snaga pro-nacističke marionetske Nezavisne države Hrvatske pod Anteom Pavelićem i održavajući nelagodan savez s Komunističkom partijom Jugoslavije. Također je objavio veći dio svojih najslavnijih djela u ovom razdoblju i razvio svoj ugled političkog i kulturnog ikonoklasta u fermentu balkanske političke scene. Njegov najslavniji roman ostaje Povratak Filipa Latinowicza, formalno inovativno ispitivanje kulturnih korijena koje je Krležu čvrsto postavilo u kalup visokih modernističkih pisaca zapadne Europe. Slijede iskorištavanja borbe hrvatskog slikara Filipa Latinowicza, koji se vraća u grad svog odrastanja kako bi pronašao umjetničku inspiraciju. Umjesto toga otkriva svijet socijalnog i kulturnog bankrota u kojem su rasprostranjena korupcija i licemjerje. Taj iznenadni pogled na siromaštvo njegovog umjetničkog konteksta i brutalnost vlastitog odgoja radikalno mijenja njegovu perspektivu na život i njegovu umjetnost. Kroz ovu alegorijsku priču Krleža ispituje utjecaj kulture i društva na pojedinca, kao i uključuje se u filozofsku raspravu o racionalnosti i umjetnosti iz marksističke perspektive. Roman je jedinstveno ostvarenje koje u velikoj mjeri kombinira filozofsku oštrinu Dostojevskog i modernističku nostalgiju Prousta.
Krležin drugi veliki roman ovog ranog razdoblja bio je Na rubu razuma, koji je ponudio mračnu viziju morala i licemjerja unutar buržoaskog društva. Riječ je o uznemirujućem prikazivanju života tiranske vlade koji ima sličnosti s alegorijskim djelima poput Camusove kuge, kao i ekspresionističkim očajem Kafkinog suđenja. U njemu visoko cijenjeni odvjetnik nehotice izbliza iskrenu izjavu na večeri, a iz tih bezazlenih početaka pukne kaos, kad se na njega sruši fasada njegovog uglednog buržoaskog života. Izuzetno drevno za svoje vrijeme, ono je najavilo pad Istočne Europe na totalitarno ugnjetavanje i ostaje moćan čak i danas zbog ispitivanja političkog uvoza istine i fikcije.
Miroslav Krleža Leksikografski zavod © Silverije / WikiCommons
Iako se Krleža najbolje sjeća po svojim romanima, također je bio proslavljeni dramaturg i velik dio karijere posvetio je kazalištu, gdje je napisao ekspresionističke predstave poput Adama i Eve, koje su spojile realizam Ibsena i Strindberga s kraja 19. stoljeća s modernističkim kazalište koje je procvjetalo širom Europe. Tijekom 1920-ih objavio je i niz zbirki kratkih priča, poput hrvatskog Boga Mars i tisuću i jedna smrt, obojica su žestoko proturatni i o kojima je jasno obaviješteno njegovo vojno iskustvo.
Po završetku Drugog svjetskog rata i uspostavljanju novih granica poslijeratne jugoslavenske države Krleža je rehabilitiran, a njegov doprinos nacionalnoj književnosti Jugoslavije prepoznat je. Bio je uzdignut na ulogu književnih laureata države, posebno nakon što je Tito raspao sa Staljinovim SSSR-om. Krleža je uz potporu države osnovao Jugoslavenski institut za leksikografiju, a ostatak života proveo je kao kulturni i književni vođa u Jugoslaviji. Preimenovani Leksikografski zavod Miroslav Krleža ostaje u Hrvatskoj kao spomenik na njegov politički i kulturni značaj i kao trajni podsjetnik na ovaj politički ikonoklastički kulturni vođa koji će utjeloviti i definirati kaos europske povijesti 20. stoljeća, dajući Balkanu modernistička ikona.
