Chavela Vargas, koja je umrla 5. kolovoza 2012., u Meksiku je obnovila žanr ranchera i donijela ovu prepoznatljivu narodnu glazbu u svijet. Snimila je preko 80 albuma i prikazana u mnoštvu filmova, uključujući i one španjolskog redatelja Pedra Almodovara. Kultura Trip se osvrne na svoju dugu, zadivljujuću karijeru.
Chavela Vargas jedna je od rijetkih pjevačica koja je sposobna staviti sve svoje emocije u svoj glas, osjeti svaku notu i prenijeti taj osjećaj kao da žive priču koju pričaju svojim pjesmama. Čak bi riskirala da izgubi glas u korist izražavanja emocionalnog vrhunca pjesme. Izgledi su joj bili pomalo neobični; uvijek je bila odjevena u tradicionalnu autohtonu odjeću poput ponča i redovito je nosila piće ili cigaretu u ruci. Ali njezina bi prisutnost mogla otvoriti najveće scenarije samo otvaranjem ruku. Neki kritičari smatraju njezin repertoar jednim od najšire tradicionalne glazbe 20. stoljeća, mješavinom bolerosa i ranchera; žanr koji su nekada radovali i pjevali samo muškarci. Vargasovo osebujno djelovanje na žanr uključivalo je usporavanje ritma i eliminiranje Mariachijeve figure dajući pjesmama intimniji ton, dublji i jači, zbog čega je njezin hrapavi glas ponekad praćen samoćom gitarom.
Rođena u Kostariki 1919. godine, nikad se nije osjećala kao da pripada tamo, jer je Meksiko njeno rodno mjesto, jer je ta zemlja ta koja je dala svoju sposobnost i prihvatila je takvu kakva jest, a zauzvrat je postala simbol meksičkog identiteta kroz njene pjesme. Nije imala lako djetinjstvo, kao što je jedva vidjela roditelje, ali to joj je davalo hrabrost i pomoglo joj da donese odluku da svoj dom pronađe negdje drugdje. Tako je s 15 godina otputovala u Meksiko i pokušala izgraditi karijeru pjevača. Započela je pjevanjem na ulici i kantinama s malo uspjeha. No, u dobi od 30 godina otkrio ju je popularni pjevač i skladatelj Jose Alfredo Jimenez, te je s njim započeo turneju tijekom 1950-ih, što joj je postepeno donijelo priznanje sve dok nije snimila svoje prvo snimanje 1961. Tijekom tog razdoblja upoznala je najviše važni latinoamerički umjetnici toga vremena kao što su pisac Juan Rulfo i skladatelj Agustin Lara. Nastupila je i na vjenčanju Elizabeth Taylor sa svojim trećim suprugom Michaelom Toddom. Nekoliko godina živjela je s slikarima Fridom Kahlo i Diegom Riverom, a u kasnijem životu pojavila se ulogom smrti pjevajući La llorona u Fridi, biopiku o slavnom meksičkom slikaru.
Bila je dobro poznata po svojim vezama sa ženama iako nije javno proklamirala svoj lezbijski rad dok nije objavila svoju autobiografiju: Y si quieres saber de mi pasado (A ako želite znati o mojoj prošlosti). Ova autobiografija dokumentirala je i njezinu bitku s alkoholizmom, što ju je prisililo da se povuče na deset godina. Ipak vratila se snažnije nego ikad u 90-ima, prihvativši ulogu u filmu Werner Herzog Cry Cry of Stone. Ali, njezino prijateljstvo sa španjolskim filmskim redateljem Pedrom Almodovarom, koji Vargasove pjesme uključuje u svoje filmove Kika, Tacones Lejanos (visoke pete) i La Flor de mi secretto (Cvijet moje tajne), omogućilo joj je razinu izloženosti španjolskoj i europskoj publici koju nikad ranije nije iskusila. Almodovar je rekao da se čini kako Chavela 'samo pjeva za tebe, ona priča tvoju priču'. Pojavljuje se i u filmu Babel koji pjeva Tú me acostumbraste. 2007. godine joj je dodijeljena nagrada za životno djelo Latinoamerička akademija. Bila je i cijenjena kao 'ugledni građanin' Mexico Cityja, a primila je veliki španjolski veliki križ Isabelle katoličke. Njeno posljednje djelo, koje je predstavila u Španjolskoj neposredno prije smrti, bio je La luna grande, počast Lorci u kojoj pjeva 18 njegovih pjesama uz melodije njenih najpopularnijih pjesama. Riječima španjolskog glazbenika i Chavelinog prijatelja Joaquina Sabina: "Odlaskom Chavele gubi se način pjevanja kao plač."
