Nana Kwame Adjei-Brenyah pisac je rođenog u New Yorku koji spaja realizam i nadrealizam da bi stvorio fantastične priče koje se osjećaju neugodno istinitim. Nakon objavljivanja njegove debitantske zbirke, Friday Black - istraživanje rase, konzumerizma i muževnosti u Americi - Adjei-Brenyah govori o trenutnoj društvenoj klimi u SAD-u i svom osobnom odnosu prema New Yorku.
Točno mjesec dana prije žigova poludjelih kupaca koji su provalili kroz vrata trgovine na Crni petak 2018., Nana Kwame Adjei-Brenyah’s Friday Black tiho se pojavila na policama s knjigama diljem SAD-a. U ovoj zbirci mračnih, gadljivih priča, Adjei-Brenyah zamišlja svjetove u kojima nerođeni fetusi posjećuju svoje buduće roditelje, imerzivna VR iskustva koriste se za igranje rasističkog nasilja, a smrt je norma tijekom bijesnih aktivnosti Crnog petka. Oni su svjetovi koji su naočigled i karikirani, ali ostaju nevjerojatno vjerodostojni.
Čitanje Adjei-Brenyah vizceralno je iskustvo. Način na koji spaja stvarno s imaginarnim podsjeća na pobjednika Man Booker-a i osobnog mentora Adjei-Brenyaha Georgea Saundersa, ali njegov stil ostaje izrazito vlastiti. Rođen u New Yorku i diplomirani student na Sveučilištu SUNY Albany i Syracuse, Adjei-Brenyah jedan je od najperspektivnijih njujorških pisaca, koji nudi pronicljive i otvorene društvene komentare.
Sveučilište Syracuse, New York © debra millet / Alamy Stock Photo
Kulturno putovanje: Mnogo vaših priča ima nevjerojatan spoj između onoga što je stvarno i onoga što se zamisli. U kojoj su mjeri te priče zasnovane na stvarnim iskustvima i kako ih naplaćujete nadrealnim elementom? Nana Kwame Adjei-Brenyah: Samo pratim priču koja mi dolazi. Čak i više nadrealnih priča, često samo konkretiziram osjećaj koji osjećam apstraktno. Primjerice, prva priča imamo tu ljestvicu crnila, ali za mene je to takav osjećaj kada se prilagođavam određenom prostoru kao crna osoba koja se kreće svijetom. Pa sam uzeo ono što sam u stvarnom životu zaista osjećao i učinio to doslovno. S pričama koje su malo više vezane za realizam, pobliže predstavljam kako se osjećam bez stvaranja te zamisli. Nemam drugačiji način razmišljanja ni o jednoj od tih vrsta priča. Radeći s Georgeom [Saundersom], jedna od stvari s kojima mi je zaista pomogao bila je spoznaja da je to razlikovanje svojevrsna iluzija. Pišete priču, pišete najbolju priču koju možete, donosite pravila koja su vam potrebna i tamo pokušavate dobiti neku vrstu istine.
CT: U kojoj mjeri mislite da vaše priče imaju didaktičku svrhu? NKAB: Nadam se da ove priče radikaliziraju ljudsku maštu. Nadam se da postoji visceralni odgovor protiv nekog nasilja u mojim pričama. To je rečeno, ubacio sam humor i oni se bave pričom jer mislim da je to važno za fikciju. Želite da ljudi uživaju u priči koju pišete, a dio tog uživanja odgovara njihovoj boljoj prirodi.
CT: 'Era' i 'Zimmer Land' osjećaju se vrlo distopijski. Namjeravate li pisati o distopiji ili je o distopiji onako kako izlazi? NKAB: Imam vrlo malo kraja koji su se odlučili kad počnem pisati priču. Imam glas i situaciju u glavi. Ta mi se riječ distopija mnogo pripisuje. Mislim da trenutno postoje ljudi koji žive s više novca nego što bi ih ikad mogli iskoristiti, a također i ljudi koji se rode u ništa i trpe zbog toga. Događa se i to je dopušteno i to je status quo. Mislim da bi ovdje moglo biti već mnogo kvaliteta koje nazivamo distopijom.
CT: Vaše priče pokrivaju puno kriznih tema: policijsku brutalnost, rasevne odnose, konzumerizam, ali i muževnost. "Ulica Larka" bila je vrlo dirljiva, gadljiva priča. Zašto ste odlučili ispričati iskustvo pobačaja s muškog gledišta? NKAB: Nisam htio ikad pretpostaviti da znam što žena doživljava. U pisanju priče prepoznao sam koliko je problematično ponuditi čovjekovo gledište, jer prečesto čujemo samo čovjekovo gledište. Važno je to prepoznati. U pisanju te priče glavni sam protagonist shvatio da privilegira vlastite osjećaje, svoju krivnju. I mislim da stiže na mjesto na kojem je poput: "Znate što, nisam taj koji je najvažniji glas u ovoj situaciji." Pokušavam gestikulirati prema tome.
Knjižara The Strand, Manhattan, New York © dbimages / Alamy Stock Photo
CT: Kako je odrastanje u New Yorku utjecalo na vas kao pisca?
NKAB: Rođen sam u Queensu u New Yorku u gradu, ali otišao sam kad mi je bilo sedam ili osam pa sam izvana vani u mjestu zvanom Spring Valley u okrugu Rockland. Siguran sam da je na mene utjecao na način koji zapravo nisam mogao uočiti, ali nisam bio svjestan ničega literarnog kad sam odrastao. Iako sam čitala, čitala sam sve što mi je zapelo za oko. Autori me nisu vodili na način kakav sam ponekad. Nisam ni razumio što znači riječ književna - još uvijek ne znam hoću li točno raditi! Oduvijek sam bio oko puno različitih ljudi iz puno različitih pozadina, i u gradu i u Spring Valleyu. Ali nisam imao osjećaj da sam dio književne zajednice dok nisam išao u srednju školu u Syracuse.
CT: Što vas je privuklo pisanju kad ste odrastali?
NKAB: Svidjelo mi se pisanje jer je besplatno, ljudi vam to ne mogu oduzeti. Čitao sam fantasy i sci-fi YA i na kraju sam imao ideju koja se zaglavila sa mnom da ne mogu izaći iz glave. Nisam sebe smatrao piscem. Tek kad sam stigao na fakultet [SUNY Albany, New York] shvatio sam da postoji opcija biti ili pokušati zamisliti sebe kao pisca.
CT: I na kraju, gdje kupujete svoje knjige u New Yorku?
NKAB: Tri života i društvo. Strand, također.
